In the light of day, in the shadow of memories: an image, a guitar, a gazelle

Zadnji je dan u godini 2023., i prilika da se osvrnem, dok je moje sjećanje svježe, na večer promocije moje knjige poezije Gazelle / Gazela / Gazelle u izdanju Galerije Kranjčar. Nadam se, naime, da ćete mi na ovom neobičnom ispadu narcisizma oprostiti; kao pjesnikinja koja se bavi kako kreativnim pisanjem, tako i kritičkom analizom teksta, samorefleksija i kritički osvrt bitan su dio moje umjetničke prakse.

Večer predstavljanja Gazelle / Gazela / Gazelle u petak 29. 12. 2003. bila je posebna; lijepa atmosfera, osebujan prostor, i zanimljiva publika, kao i ključni ljudi koji su, svojim talentom i ljubavlju, omogućili tu večer, osmislili taj prostor: Elvira Kranjčar, Ksenija Kušec, Andrea Grgić, i gost i pjesnik, Branko Čegec. Last but not least, mlada gitaristica Ana Čehaić koja je, s mnogo senzibiliteta, pratila moje čitanje akordima bluesa, jazza, bosa nove…: “Corcovado”, “How Insensitive”, “Blue Bosa”, “Stormy Weather”…. Nismo imale puno prilike za uvježbavanje, no sve je, nekako, teklo.

Činjenica da, po vlastitom impulsu, ovaj tekst sada pišem na hrvatskom, a ne engleskom, ili francuskom, znakovita je sama po sebi; čini se da je ljudsko iskustvo neodvojivo od jezika u kojem ono nastaje; jezik je bitan izraz našeg identiteta, osobne memorije, kulturnog, geografskog prostora kojem pripadamo… Izvan jezičnog iskustva, postoje, međutim, jednako značajna iskustva koja obitavaju u polju van jezika: doživljaj slike, zvuka, muzike, mirisa, san…

Po nekima, pjesnici se dijele na dvije vrste: oni koji se povode za slikom, i oni koji se povode za zvukom. Nisam sigurna kojoj vrsti pripadam; čini mi se da sam tip pjesnika koji se povodi i za slikom, i za zvukom. Moj je rad, prvenstveno, multimedijalan; slika, riječ, zvuk, muzika, odnosno, vizualni i zvukovni aspekti poezije bitni su dijelovi performativne prakse kojom se bavim. Ono što je, po meni, specifično za višejezičnu poeziju je da slušaocu, odnosno čitaocu, nudi uranjanje u multisenzorno iskustvo svijeta kroz različite jezike; brišu se oštre granice između riječi, i pojmova, i između slike, zvuka, mirisa, okusa, taktilnog iskustva; takva sinestezija osjetila bitno utječe na doživljaj, razumijevanje, i interpretaciju višejezičnog teksta. U tome, iskustvo slušanja višejezične poezije vrlo je blisko iskustvu slušanja malih beba koje izgovaraju nerazgovijetne zvukove koji predstoje simboličkom jeziku. Talijanska filozofkinja, Adriana Cavarero, u svojoj analizi polifonijskog glasa, poziva se na subverzivni potencijal predsimboličkog govora u svom eseju “The Maternal Chora; or, The Voice of the Poetic Text”; citira Juliju Kristevu i njen pojam kore (“chora”); kora se definira kao predsimbolički prostor odnosa između majke i djeteta. (1) Višejezični poetski iskaz subverzivan je sam po sebi; on je kritika monolingvalne paradigme, odnosno monolingvalnog pogleda na svijet koji danas, još uvijek, prevladava.

Naposljetku, par riječi o etimologiji i simbolu “gazele”, i o “ghazalu”. Riječ “gazela” potječe iz starofrancuskog, i španjolskog, i proširila se u te jezike preko arapskog; riječ za gazelu na arapskom je “ghzal”; muškog je roda. Gazela u sebi nosi polisemiju značenja. U arapskoj kolektivnoj imaginaciji ona je simbol ženske ljepote; po mnogima, vezana je za poetski žanr “ghazal” koji se u 7. stoljeću, u arapskoj poeziji, razvio iz puno duže forme, “qaside”, odnosno, ode. Ghazal je kratka pjesnička forma koja se, tradicionalno, sastoji od pet do deset kupleta, od kojih se drugi stih svakog kupleta rimuje, ili ponavlja. Ghazal se još uvijek danas piše, kako u europskoj, tako u arapskoj, perzijskoj, i indijskoj poeziji; postoji u mnogo varijacija, od čvrste, tradicionalne forme, do one koja je sasvim slobodna; tematika je, međutim, vrlo slična: radi se o ljubavnoj poeziji u kojoj dominiraju tropi patnje, rastanka, izgubljene ljubavi…Zanimljivo je da se gazela, kao lik, pojavljuje u prvoj priči koju je Šeherezada ispričala perzijskom caru, i time spasila vlastiti život… ; u njoj je glavna junakinja pretvorena u gazelu. Ako se francuski nalazi u mojoj glavi, engleski u mojim rukama, hrvatski u mom srcu, arapski se nalazi na mojim leđima, odnosno na skrivenoj strani mog sjećanja. Arapski sam govorila sa svojom alžirskom bakom dok sam bila mala; on je za mene postao “shadow language”, jezik u sjeni. Ghzal i ghazal rijeci su koje odzvanjaju negdje u mom davnom sjećanju. (2) 

Postoji još jedno značenje gazele koje u sebi nosi vlastitu suprotnost; u takvoj interpretaciji gazele sadržan je feministički iskaz aproprijacije simbola gazele, kako to objašnjava tuniska pjesnikinja i prevoditeljica, Ines Orchani. U svom eseju na francuskom, Gazelle Théorie, ona uvodi termin “gazellage”, odnosno, “gazelacije”, poput Césaireovog termina “négritude”; gazela, u njenoj teoriji, postaje izrazom buntovništva, nomadizma, skitanja. (3) Gazelle, rebelle,

tvoj je korak lak
neizbrisiv
      tvoj trag.

Zagreb, 31/12/2023

(1) Cavararo, Adriana, For More Than One Voice: Toward a Philosophy of Vocal Expression, Trans. Paul A. Kottman. Stanford: Stanford UP, 2005. Pp. 264.
(2) Više informacija o etimologiji i značenju riječi dostupno je na stranici zbirke:  https://jasminabradovani.com/pages/gazela.
(3) Orchani, Ines, Gazelle Théorie, Paris: Fayard/Pauvert, 2021.